I on je bio pomalo lud Lud,ali svoj Suncokreti,lijepi suncokreti I mjesec kolovoz Eh,mene je doveo neki čudan voz Kondukter na stanicama ne staje I mjesecima se voziš Putnike ne pita za kartu Svi se samo voze,voze,voze I kao šerif samouvjereno nabije kapu Kao da zna kuda ide Ma nitko nije kao on A putnici puše,smiju se i piju Ali ploagano Sve u nekom laganom kasu Hej,pa gdje nam se žuri?? Stanica...

O kako uzdižeš se A padaš kao perje O kako misliš da goriš A izgaraš Kako je slatko kockati se Život je more Aha… Probudit ću mrtve jaukom noćas Ne dam da mi oči gasnu u tvojim Zavoljet ću prognane Primiti odbačene Ostati svoja

I dršćeš Sam U tami Prsti ti se lijepe u boji Koja budi zvijeri u tebi Kistom bih smirila Sve tvoje zvijeri I magle razbistrila Tišinu ugušila Prazninu pretočila U jedan veliki čokoladni kolač Ne bi više drhtao Tama bi prestrašena pobjegla I sunčeve niti i vjetar bi se igrali Sa tvojim nestašnim čupercima Ne bi bio sam Ja progutam svu tamu Ne,ne bi bio sam

Devet tada bio je broj Devet je od mene pravio stroj Devet se javio kada je linija pukla Devet je pričao dok ga mašta nije dotukla Devet i sada često nazove Pojavi se Na brzinu,na trenutak Ja sve zbrojim i dobijem devet A onda sve pošaljem kvragu Devet,devet,pa zar nemaš stida? Stavila sam devet na čekanje Tamo gdje vječno zvoni i sve je zauzeto Tamo je ostao devet Čekajući Drhtaj moga...

Dok se pogled tvoj lagano prema tlu spusta tuzan,sjetan Moja dusa hladna okrutna ipak place greske koje ne postoje uzdasi sto se tope u moru ocaja u tren sjete sve za malo ljubavi ove.. Dok mi se presuda sprema okovi me stezu tu na stub srama.. rastanak… vec vidjen predvidjen neizbjezan i pored svega… ionako vise nista smisla nema!

KAD BI SAMO ZNAO:… Kažu mi da već dva tri dana dolaziš Pred kuću mi, Pogledaš i odlaziš…. Ja te čekam….čekam dugo… I onda kada odem Baš tada ti naiđeš Kad bi samo znao koliko te želim vidjeti Kad bi samo znao koliko mi značiš Nikada nebi otišao Ali nema te…već te dugo,dugo,dugo nema Bar tako meni čini se…. A ja te tražim…idem na mjesta gdje i ti… Kad bi samo znao koliko...

Poslušnost naporna gledajući prisjeća se cvjetajuće gorčine pjevajućeg izlaska, krvosljednici čudesnog značenja progonjeni od snova prozirnih tisuće pustinja pitaju neobjašnjivo obilazeći skrovitost. Isprano tkanje fantazije nevažno napušta sarkastičnost samoće. Egzodus obeshrabravajućih nevjerničkih neznanaca neznatno budi duše lažljive mahnitosti patnika dok puzajuće vječnosti...

Rasulo se krvavo ,crveno nebo dotaknulo je more,obavilo svijet Il’ je dan il’ je noc Jeli san? Ispruzenu ruku da dotaknut mogu Tako blizu ali… Opet bi istim putem krenula da dotaknut mogu… Sladak okusa na usnama u dusi krvav,gorak bez te ruke sto luta negdje u svijetu Kao val sto se rodi, zivi na tren,umire kroz vjecnost Eh to sam ja… I nek se krvavo crveno nebo raspe,preplavi...

ti ne znaš odakle nežno tiho naiđe dođe uvek na vreme nekada sam bez šuma bez najave dotakne te nečujno miluje te čuješ ga osećaš ga sedne do tebe njegova praznina se prosipa rasteže se zagrli te smesti se uđe u tebe preseće te drhtiš plačeš on je u tebi strah tačan, okrutan nikad ne kasni strah uvek stiže na vreme blagovremen užasan strah

Nemoj mi se diviti, draga. Ja sam hladnokrvni ubojica. Svaki dan ubijam svoje srce. Pustio sam ga da me vodi kroz život, Ali ne mogu mu dopustiti da mi upravlja životom. Ono je nestašno kao dijete, nestalno kao vjetar, zaboravno kao starac. Veselo kao Sunce. Tužno kao Mjesec. Veliko kao more. Ono slijedi zakon zvijezda a ja zakon svijeta. Njemu su ljubav i suze isto, a ja samo ljubav hoću.