Pišem krvlju rođene riječi, ukradene od slabosti tame, iščupanih iz grudi gorostasa majke ponizne. Tama se šulja ne bi li me prevarila i ne znajući čije je oči prešutničke gledaju, čiji ju otkucaji čekaju. Kada bi samo znala da joj inspiracija počiva u običnim nevjernicima, u božjoj pogreški. I tako nastavlja blažena u svom neznanju koračati istim tragovima kojima je krvarila jučer...

U vijenčanici boje šampanjca, Pred oltarom u svijetlu svijeća. Pogleda izgubljenog u strahu, Bez misli, ljubavi i umjeća. Privedena u svetište ovo Bez privole i volje Na neku viječnost se kunem Pogledom uperenim prema dolje. Bez mladoženje i svjedoka bez svatova u tom mraku, ni slugi božjemu glasa nema da blagoslov da ovome braku. Želja za bijegom u grudima gori, Glava vrvi mislima bijesnim, Ali...

Mjesec izgubio je sjaj i ponire u dubinu zemlje sto izgubila je bitke…samo noc,hladni vjetar obrusio se na moj vrat i nada da vrati se zora,,,volio bih ove noci da ljubi me mjesec..,ali ako ne pomiluje me sunce u zoru tko ce?…samo mali tik po glavi i zar po tijelu da zapali me.,da izgorim…ako ne hodat cu ko santa leda.

Shvati da svet ti ne mogu dati, ceo svet malo je koliko vrediš mi. Ove ruke su hladne da bi te grejale, usne su ove užasom sleđene da bi se smejale i pre tebe one su ljubile, nekada svesno,a nekad iz navike za laž su služile. Protrljaj samo te nežne ruke i kreni, daleko od mene leži tvoj mir, a ja cu samo sklopiti oči jer život za mene preskup je hir. Kako vidim polako shvatas, ljubav u tebi...

Nad vrtovima žalosti tuga nad život se nadvila Izraslo na tlu sivila i mraka bijaše cvijet u moru vrtova Pod žalosnim sjajem punog mjeseca Između procvjetalih krvavih ruža Latica što padne,život ugasne. Mrtvilo vlada nepomičnog tijela Tamo gdje nekoć život kola,nepomična sjena Smrti osta. Gorke kapi rose što niz tijelo njeno klizne Trnje sudbe da zaštite sad oštro…više nije. Bezizražajno...

Osjećaš?…osjećaš li ikada Kao da hladna oštrica noža, Probija opnu tijela i svojom putanjom Zaustavlja meko toplo srce. U navali bezgrješne krvi Tvoje bijelo tijelo sad okrvavljeno je. Osjećaš?…osjećaš li sada Kako se tvoja životna snaga Polako i postepeno slama. Sjećanja naviru,suze anđeoske Osjeti ljubav i bol što zadajem ti Držim te u zagrljaju smrti. Osjećaš?…o...

Lice naborano,mladošću što nesta sijeda kosa što na vjetru se njiše I laganim,teškim sumornim koracima Samoća što prolazi kraj kamenih spomenika Sjećajući se ne tako davne prošlosti. Ruka što miluje hladnu stijenu groba A suza što niz staro lice jedva klizne Tešku sjetu i breme što duša nosi Misli zaokupiše,u jedno sjedini. Breme starosti sad nosi me daleko Iznad granica i iluzija...

Na obzorju magle snene teške,hladne mrtve sjene Što prostiru se iznad sjećanja neprekidne. Žalosti muke poput utvare koracima lakim,tihim Nečujnim u stopu me zavedeno prate. Ta bol suočenja između četiri zida Uokolo mene umiruća mrkla tišina . I nema nikog da pruži mi ruku,da Dodirne mi tijelo,osjeti me radošću smjelo. U kutu mraka gdje granica nema više Tražeći u mislima izlaz i utjehu...

Sinoć u krevetu mom bila si sa mnom skinula si bluzu,pokazala mi guzu rekla si mužu i dirnula si bužu pustio sam suzu jer ne želim takvu muzu lomila me erekcija,savršenstvo i perfekcija uzela si grudi svoje i podražila genitalije moje i opet smo bili jedno ko dvoje jer moje je tvoje a tvoje je moje.

Juce, pored mene je prosla djevojka s vatrom u kosi nasmijana, gorda,malko podignuta nosa. gledao sam je dugo, predugo, da me ne bi neprimetili svi sum me primetili, samo ona nije Danas sam sanjao djevojku s vatrom u kosi prosao sam pored nje, nasmijan , gord, malo vise podignutoga nosa nju su svi primjetili, gledala me dugo , toliko dugo koliko traje jedan san Sutra cu naci djevojku s vatrom u kosi procicemo...