Kolona ljudi hodi tamo gdje križevi uspravno stoje, malena crkva i maleno zvono čuvaju uspomenu pokojnih. Na grobnim pločama cvijeće, lumini plamičcima trepere, a ljudi kod svakog svog groba Oče Naš skrušeno mole. Sjećanja naviru svakom na  najmilije svoje, al majka kad moli za umrlo dijete u očima suze i jecaj bolni. Ni godina nije prošla jedini, moj najdraži sine, govori grobu hladnom kapajuć...

Klak-klak, klak-klak svugdje tama svugdje mrak jedan tir, jedan vlak. Stanice bježe jutro svježe još me veže još me steže. Vuče daljine stižu praznine naviru plime zovem ti ime. Nigdje stići nema riči srce viči kraj je priči Klak-klak, klak-klak Svugdje tama svugdje mrak jedan život, jedan vlak.

Kamo da pođem; da mi polje rasprostre ćilim i okuje trnjem divljh ruža, il pak na nebo; da mi zvijezde pjevaju u horu, možda k  sinjem moru; da mi ribice plešu čarojliju. Ne,nemam kamo poći, jer sve što imah srušeno je svakog dana,jučer,danas, ljubavna idila voljenog sva nastojanja i htijenja srušila se kao kula od karata. Kruta sudba igrala je kolo, da ostanem vječno slavan poteza...

Malena,malena pokaži mi obraza, da ti lišce vidim ja i pogled mi zaigra. Malena,malena moja srno gizdava, pokloni mi osmjeha s tvoga lišca blistava. Malena,malena u očima  plamen sja, vragolasti hod je tvoj da poludim skroz na skroz. Malena, malena pokaži se s prozora, pa mi mahni ručicom i pošalji cjelov svoj. Malena,malena serenade čuj mi glas, da ti ove pjesme poj mirna bude laka noć.

Moje misli lutaju između boja i snova, do ne nastanjenih proplanaka od sivog kamena, do zaboravljenih kristalnih gora, u dubine zelenih mora, gdje ribe neonske plivaju i svijetle poput plavičastih balona, od kojih odskačem i letim, dalje i dalje iznad purpurne trave, bijelog cvijeća i šuma satkanih od magle, sad se osjećam slobodan, kao oblak što vjetar nosi daleko i dalje i tražim zalazak...

Šušti tišina, nigdje budne duše. Šumi more. Budne su samo ptice što ranom zorom poje. Čujem krik, što dopire iz dubina i pitam se tko je. Ne, nitko to nije, to su samo misli moje. I dok pišem ove rime, čudne se riječi roje. Pružam ruke, uranjam licem u jesenske boje i plačem. Plačem jer odlazi ljeto, odlaze ptice i ljudi, a vrijeme svima sudi. U ovom tužnom trenu, barem ti kraj mene...

Zaključili smo da je prva galerija slika malo nedorečena, barem u naslovu, stoga je ova druga tu da je malo nadopuni.. “..slikarstvo je nijemo pjesništvo, a pjesništvo slikarstvo koje govori…” ...

Ništa ne pitaj dok pored mene mirno ležiš slušajmo tišinu i dah sve drugo neka ide u prah nemoj da preda mnom bježiš… Ništa ne govori samo mi nježno dotakni ruku da osjetim toplinu tvoju koja hrani ljubav moju ti u meni stvaraš buku… Ne pali sviče dok ležimo u tami nek dodir priča najljepše priče koje ni jednoj drugoj ne sliče o kako je lijepo kad smo sami…

Ponoć, otkucava turobno bat. Tišina, vječni mir noći, teška,sparna, ubija svu volju. Proždire, sjenu mjeseca. Depresija, krovovi krvavi, kuće  mauzoleji utvara. Nečiji duhovi, lutaju, šutke prolaze, zastajkuju, mrmore, sablasno gube razume, padajući, svijetle voštanice. Strah noći nitko ne nazire. Bubanj, bubnja u utrobi, gori vječna vatra. Trpe, vječno mladi muževi. Rascjep, bezdan, troše...

Pjev usnuli ptica, kroz misli mi se roje, kao da sam lutalica, što luta sam za nas dvoje. * Ti si kao vjetar, tako nestvarna i snena, a ja uvijek kasnim za metar, jer brža si od vremena. * Kako da te stignem, kad bježiš mi kroz ruke, i kome da čašu dignem, jer tvoje su u daljini, luke. * Stavio sam pečat, na usne vrele al’ hladne, i cijeli život ja ću ječat’ zbog duše puste i gladne. * Šapat...