nebo nam se čudi nebo nam se smiješi krajičkom vjetra umara nam oči hrapavim zvijezdama misli na nas i traži da smo sretni na ovoj planeti a nismo ni bježali da spoji nam trag prve jeseni ove godine mokroj od kiše i nisam ni slutio da ćeš mi se desit reče kraljici kraljici nevještog stiha pusti nebo nebo nam se samo čudi …..

Ruke držim sebi, a u mislima ih pružam k tebi i one te nevidljivu grle, po tvome tijelu hrle da potrebe moje nemirne duše pretvore u stvarnost. I povjerovah, makar nakratko, kako dodiruju sreću. No i trenutak je dovoljan za snove da se sruše kad se oči moje otvore i opet me sjete kako si daleko, a ruke tad kao da zbore oslikavajući te oprezno i meko… I pružaju mi utjehu u koju povjerovati...

Pusto polje, bale sijena Odsutnost volje, talent mijenja Valenciennesa Djevojko pod sombrerom Gdje god jesi, on te quiero Put Pariza kreće sada Lud i gmizav, većeg  jada Iskusio nije Valenciennes Barem si je prikratio Tantalove Muke, bruke Dok peca štuke Na obali Seine Čeznutljive sjene Nestaju u praskozorju Velikog grada

Pitah staroga Pijanoga Mađara Gdje li stanuje…

Rekoše mu… prolaznici kako tužne pjesme piše, da u svakom stihu čuči srce što bono hoće mir da pronađe; i da u svakoj tački, zarezu… vide samo strepnju… i suze. Rekoše mu… a on u njima vidje Rumijevog lava kako doš’o žedan vode piti, pa ‘mjesto da pjesmom k’o vodom život potkrijepi, - on uz’o magline svog nesvjesnog ogledati. Rekoše mu…...

Kad isprazni se krčma i utihne zveket čaša, nazire se  zore dan ja krćmaricu gledam gdje umorna i snena najavi novi dan. Ti krčmarice mlada natoči mi vina još, jer nemirne ove ruke ne mogu ti pružiti ja. Ti krčmarice mlada natoči mi vina još, jer nemirne ove ruke pune su, pune zla. Zato toči vina još ti krčmarice mlada, da mi smiraj ruka mojih padne u nespokoj.