u noći bez mjesečine prošetaj ruke naše zamrznutim kanalima i ledom ih ujedini nježno neprimjetno a zauvijek ne bi li se svi dodiri naši ostvarili duša će moja u nebesa uzletjeti poput zvuka sretna i bezbrižna i zaigrana u nama u tihoj noći možda se združiti s onim nevidljivim mjesecom čašom bjeline lepršave što potajice se ljubi s pahuljama oko nas u dosad netaknutom snijegu samo otisci...

Nisi jedina… …zraka svijetlosti što uranja kroz  moje prozore… …više tamna mrlja… …što guši snene obzore… Ne unosiš ništa dobroga… …u moj život ionako zapušten… …pogledom dozivaš osmijeh… …ja nimalo opušten… Kriješ svoje namjere… …u lažima o vječnosti… …daješ do znanja… …kako...

ima dana kad sama sebe uvjerim da si prošlost… i onda je sve super,poletim,raširim krila,potražim nekog… zaboravim te u tuđim rukama,moram,ta ne bi bilo fer,zar ne?…. i sretna sam jer uz miris tuđeg tijela zaboravim tvoj ali znaš..ono što podsjeti na tebe ne dolazi izvana… na tebe podsjeti praznina u duši, na tebe podsjeti san, poništi sve moje pomno izgrađeno,svjesno, uništi...

poteci žilama mojim i razbudi boju u njima zglobovima u kojima tek nazire se sva riječna ljepota sazdana od šljunka ugibljivog i lipovih sjena pričljivih i tek napola vidljivih takvim tekućim prstima prođi mi kroz kosu i ostavi u njoj svoj miris lako opor i s natruhom tek ranovečernjeg vjetra gipkim me brzacima povedi i upij u me mladost našu i starost i sve ono što ćemo zajedno proživjeti preplivaj...

Ocaj… Nestajem lagano… Nemilosrdne kandze sete Polako me uvlace U najdublju tamnicu svemira… Najcrnji ponor mog srca… Mesto gde svaka nada Prestaje da postoji… Strah… Poslednja bitka se sprema… Tesim ranjeno srce Da ce preziveti josh jedan okrsaj Dva najveca neprijatelja, Noci i dana, Josh jedan pokusaj Da vrati zoru… I tebe sa njom… Da ce u tvom pogledu Naci snage za josh jedan otkucaj Pre...

Uobičajena rumen putnika danas je iskreno divna ali neobično slana vraća se preporučena epitetima,estetski promjenjena proizašlim pogledima. Njezin  nespretan pokušaj da se podari unutar slovitosti bujne krvi,prigodne krletke lica, svadljivo mi školuje nesneno proklinjanje posvete zaronjene na volju nejasnog izraza umora. Lakoumna banda meteža stvorena od sjajnog zlatara u ljupkosti za boga...

Stranac. Samo stranac. S lijeva,  s desna. Od gore,  od dole. Stranac. I jučer. I sutra. Pogledom. Dodirom. Poljubcem. Znam te samo sada.

Da sam magla, koju, kada se spusti, udišu svi ljudi i okružje njihova tijela reci mi, da li bi mogao udahnuti ljubav u njihova srca i okružiti im tijela toplinom?

Slaže se vrijeme sekunda po sekunda pa podvuče crtu za svaku minutu i broji u sebi i podvlači crte ma koliko još treba proči koliko crta da vidi njene oči Po prigorskom kraju razvukla se magla a noč  poput brašna bjela miriše na svježa peciva. Ona još spava ,spava mirna spava u svojoj postelji i ne sluti da on se iz svog sna kroz maglu provlači u njenu sobu uvlači da usne joj na obraz...

Moj dragi prijatelju gdje si sada, pitam se. I što radiš? Da li uživaš u životu kao što si uvijek govorio da hoćeš? Da li te voda nosi na nove obale svaki dan kao što si uvijek sanjao? Jeli ti lice zazuzelo oblik starca i na koji način? Vrijeme je svugdje isto govorio si. Jesi li zaliječio stare rane? Ili su  još dublje? Ne. Ti si pronašao sreću i ljubav. Ti si pronašao Boga. Moj dragi...