Svaki čovijek ima neki svoj čošak svaki čovjek ima neki svoj zid svaki čovjek  ima neko svoje mjesto vrlo važno mjesto, mjesto gdje plače. Moje su mjesto srušili  neki ljudi srušili sa zemljom ga sravnili i zato svakog dana pred zidom njenim stojim čekam i plačem. Svaki čovjek ima mjesto svaki čovjek ima neki svoj čošak svaki čovjek ima neki svoj zid na koji može kredom napisat što...

Nisam tu da govorim o tim stvarima samo bih napisao koju riječ Nema me tamo gdje ptice slobodno lete sve je ostalo u pogledu njenom. Ne želim biti ciničan ne tražim utjehu već ostavljam svoj trag u njenom zagrljaju…

Kiša nad gradom, a grad u noći Grad ispod kiše, meni ne znam kamo je poći Nebo tamno kao pokvareni svjetionik A duša mi kao odbjegli zatvorenik Što progoni je nemir Korak sam po korak dok mislima tražim uporište Sjajne od kiše ulice moje su prazno prizorište Za kraj poželim tramvaj bez voznog reda, karte i stanice Jer moji su snovi pogubljeni kao kovanice Putanjom boli u naš napušteni...

Zar da se opet sjetim? Zar nije vrijeme da odletim sa ovog zgarišta od tisuću ničeg i ništa? Zar da dozvolim opet da se rijeke razliju u meni Da se otope  lanjski snjegovi i strahovi zaboravljeni?

Tamna noćca svoje gnijezdo svila, studen lahor  miluje tišinu, noćna sova iz zvonika huči spokojno malo mjesto spava. Noćna straža besmrtnih duša neba, kroz prazninu tamnom noći luta, strašne sudbe jedna silueta paklen* ognja crna smrt vreba i vreba. Obgrlila gnijezdo paukovom mrežom, kome da pokloni osmjeh sudbe strašne, da mu dušu spremno u visine vine na bespuća nebeskih oltara. U...

Jutro te ne pita da li te može probuditi kako te neće ni večer pitati da li će te uspavati neće te ni kiša pitati samo će te ohladiti ni sunce ne pita može li te zagrijati neće te pitati ni svijetlost da li te može osvijetliti ni tama ne pita da li te može sakriti ne pita ni ptica da li ti može pjevati a neću te pitat ni ja da li te mogu voljeti… Ali ako želiš moja ljubav može...

Zašto si ti, ti? Zašto sam ja, ja? godine razvukle, popušile lule, Ljubav jednog momka mladog srednjoškolca. Tih četiri ljeta, stvarno je šteta. donegdje srdim život, osjećam se idiot. Vrtim se u jednom krugu, pružam ruke svom drugu, po što je i on u krugu, držimo jedan drugom ruku. I kad iz taloma čekaš kec, a možda neće doči već. Jer su karte ljudima podjeljene, Ili su dobre , ili...

Kao slučajno sam te pogledao a ti, ti si baš tada kao slučajno gledala u mene kao slučajno sam te dodirnuo a ti ,ti si baš tada zastala, i bili smo licem u lice kao slučajno sam te držao za ruku kradomice da nitko ne vidi a ti ,ti si me gledala ravno u oči kao slučajno je sve ovo sve što nam se događa pogledi, dodiri ,čežnja, kao slučajno sam rekao da moram ići a ti si ko slučajno rekla...

Kao da idem uzvodno Moj put je sve uži Još malo pa neće biti mjesta Za nikoga pored mene Ali još uvijek ima nade Da mi se netko pridruži Da mi da razloga Da opet nizvodno krenem Prema ušću sreće Preko otoka ljubavi Kroz kanjone slave I jezera mudrosti Da me držiš za ruku Da sam kao u snu I da smo zajedno U dobru i u zlu.

Putujem kroz život Nigdje ne stajem dugo Jer znam gdje god dođem Ti me uvijek pratiš Tugo Kada pomislim da ću je zgrabiti Sreća se naglo okrene Tu nastupaš ti moja Tugo I opet sve nadolje krene Ali zašto sam ti toliko drag? Zašto sam ti poseban? Ma pusti me da živim Tugo Pusti me bar na jedan dan Da barem jedan dan Proživim u punoj sreći A onda me uzmi Tugo Uzmi  i odnesi…