OKTOBRA NEKOG 93-CE,POPRISTE BITKE MOJ GRAD JE BIO,SKRIVEN U ZBUNJU KRAJ MRTVE MAJKE DJECAK JE MALI SLOBODU SNIO.SNIO JE SEBE KAKO SE SETA ULICOM DUGOM PREPUNOM LJUDI,SRETNA LICA STO VESELO HODE,SUNCE STO SIJA ZLATOM SLOBODE.A EVO DANAS 96-TA SVAKO NAM JUTRO SLOBODNO SVANE,ETO BAS TAKVE NEPOZNATI DRUZE NESRETNI DJECAK SNIO JE DANE.

Pa ni ta stalna potreba da bolji smo od drugih nista bolja nije od njihove potrebe da su bolji od nas.

NI TOM GRIVOM VATRENOM NI PODSMJEHOM LISICE NI SA TA DVA TRNA RUZE KOJIMA SE BRANISH I NI SA KAKVOM SUJETOM STO SE HRANISH NICHIM NI KAD ME OSLOVIS NI KAD TE OSJETIM TADA KAO DA PRAMENOM KOSE MI OKRZNESH LICE NICHIM DO S NEHAJNIM PADOM U VATRU MOJE ZELJE ZA TOBOM TE CRVENE NARAMENICE

tri su sjećanja moje tvoje i izgubljeno

Kad pogledas sa visina bistre rijeke,zitna polja,splet ravnica i planina nepostoji zemlja bolja.Neumom se plavim dici vedrim nebom sred balkana na zemlju iz snova lici od ljepote sva satkana.Gledajuci tu ljepotu i kolorit zivih boja u sebi ces ponavljati NAJLJEPSA SI ZEMLJO MOJA.

Zima je hladna.koru od leda stvara, svako živo biće na toplo se zatvara. Uz puteljak snježni,tragovi stopala. Zgrčen na nekom,odbačenom ležaju, figura neznana,stišće se i spava. Spodoba ,teško je prepoznati. Odijelo mu novine i stari odpaci.Glava, prekrita kapom,rupama išarana. Nogama mu vire prsti,ne griju ga, čizme stare, ni čarape poderane. Pored njega ,ugljeni ostaci, nekad zapaljene...

Znam da je zemlja jedna eliptichna putanja Da je vreme poput paukove mreze zamrshena Gde su spojevi primetni kao  I osecanja I sve je povezano poput porodicnog stabla Znam da sve lose mora zameniti dobro Uravnotezeno kao covek na zici ali sve se to deshava I previshe sporo dok drzimo ravnotezni stap u ruci Znam da je zivot jedna posebna igra Gde pravila zadajemo svojim znanjem pun problema...

Gorim Gorim jer to želim Gorim jer ti to želiš Svuda oko mene iskre, dim i vatra Užareno crvenilo mi peče lice Topi ono malo vedrine što je na njemu ostalo Zauvijek gasi već ugasli (utihli) sjaj u očima Igra se s mojim stopalima Lomi mi koljena I kao da želi istrgnuti bijes iz mene Tjera me da vrisnem Ali ja sam nijema -Ne može se vrani darovati lijep glas Iz inata ne želim pokazati bol Možda...

Neprestano nas pozivaju k sebi Da otkrijemo svoje grijehe, da raširimo uprljane ruke Možemo samo da im se smijemo Zar da Strašni sud naša grešna tijela pokori Ukrade nam duše i posljednji drhtaj na usnama Pa da potom ne bude važno što smo smijali se i plakali, šaputali i snivali božanstvene snove i od svih ih skrivali Dok se posljednji tračak pomrčine spušta I grane se nemirno njišu Kapljice...

Sinjim morem plovi jedna mala lađa, u njoj ribar stari s morem razgovara. Oj, ti sinje more plavo veliko ti hvala zlato, što mi ribe mrežam*daješ iz velikih tvojih dubina. Mreže su mi pune blaga a i ribe s parangala, pa ti more kličem harno sinje more drago, plavo. Kada budem sutra mrijeti s tobom bi na počinak vječni u tvoju kolijevku prileći. Da mi ribe pjevaju u horu valovi...