Saloma pleše po stolu moje duše, oštrim, crnim potpeticama kucka, poskakuje, putenim tijelom, zamamnim očima zavodi me. Dok je odbijam i tjeram od sebe njena perverzija na licu mi se očituje kao muskulatorna promjena bez vokalnih odjeka. Glava moja odrubljena, Saloma se uzbudila.

Na drveću listovi se umnožavaju i bukte i blebeću međusobno. Paukova nit se rastegla u kutu sobe i reže kao skalpel moje oči (pitam se da li se klaustrofobija liječi). Ispred kuće golubovi se prejedaju do smrti svoje mokrim kruhom do uginuća sebe poje. Plutom ću da se izoliram, da ih ignoriram, leteće miševe gradske što kuže zrak kružnim putanjama sivih krila. U deblima je, sanjao sam, tamnica...

Krenimo prema konjima tim punokrvnim papkarima sa potkovanom srećom na kopitima. Dopustit ćemo ipak da od njih naprave paštete i demonske instrumente DVOTOČKA D moll A  moll ( DANAS )  NAS  su premjestili u međuprostor postojanja. Danas nismo slušali kako se strune stežu uvrću. Struje hipnotički zvuci repova u mašini za mljevenje mesa kopita igraju po tonovima, krv se prolijeva da bi se...

Nedostaje mi ponekad, tvoj osmjeh i tvoj pogled, pa zavirim u prošlost i uzmem stari dvogled. Nedostaje mi ponekad, tvoj savršen miris, tad me buket cvijeća, podsjeti na tebe Iris. Nedostaješ mi ponekad, kad duša mi ostane sama, ja te onda strasno zagrlim da ne proguta nas tama. Nedostaješ mi ponekad…

(I) Ona je ugrožena i neshvaćena. Ona je nevoljena i odbačena. Žigosana i popljuvana, ismijana i proganjana. Nekada vladar, a ponekad sluga, ne bira mnogo kog’ će za druga. Za nju je svemir mračno prostranstvo, manje neg’ njeno beskonačno carstvo. Na svoju bestidnost ona je dična, zna biti svačija, kurvama slična. Kakva god da je opšta il’ lična, na daleko je znana k’o...

Preda mnom se pruža polje Bijelo bijela mjesečina Tiho sipi magla ispod mojih nogu Znam da zvuka nema ta tišina Tek bjeline svjetlost vidjet mogu Glatko poljem klizim kao vlak sa šina Gledam bijelim kistom premazano selo Svojim dahom ljulja me nizina Kao majka svoje uspavano čedo Na me pada srebrna prašina Freska bijela koja nema sjaj Ispred mene ptica sivo-bijela Muklo leti u svoj zavičaj

Zbogom čovječe koji to nisi ponesi oružje svoje, meni ne treba i borbene pokliče, nosi daleko.Satkan od mržnje čovječe ti si pogrešno osluškuješ glasove s neba nedužne tučeš – mislis da si neko? Kome treba krv da zalije travu? Ko želi krvlju da zamuti rijeku? Čija će djeca da izgube glavu? Čijim će majkama suze da teku? Zbogom čovječe koji to nisi i ne vraćaj se više nikad...

Još nemate svoj Avatar? Želite imati  sličicu pored vašeg imena te biti prepoznatljivi kada ostavite komentar na blogu? Prijavite smoju email adresu te uploadajte svoju omiljenu sličicu kako bi vas posjetitelji lakše prepoznali. Posjetite Gravatar servis i nabavite si avatar! Ukoliko trenutno nemate inspiraciju za odabir svog avatara, posjetite http://Free-avatars te izaberite jedan od mnoštva...

U dvorani punoj Svjetina se gura Na znak trube Smijeha ište Dok u njem bukti nemila oluja Glas što kaže, neću i ne mogu više Na zvuk dani, zastor diže Uleti na pozornicu Časkom gleda Časkom sluša Ispituje nevjericu Zatim krene Na pod pada Zajaukne iznenada Podom kliže Pa sve bliže muci stiže Što ga tare i njim vlada Spretno zatim uzvine se Zrakom leti kao ptica Pa s visine gleda zanesena...

Život je moj putujuči cirkus, a ja klaun što po žici hoda. Moja je kuća šator obični i moja sudbina ceasta beskrajna, a moji dani svi fobični. Zbog providnosti neke, gledam tajne zemlje daleke. Moje su noge navikle na drum, Rukama mašem kao krilima. Oči mi promatraju karajeve južne, dok bičem tjeram prošlosti ružne. U mojoj je duši tišina  atlantika, a moje skrovište planinski klanac. Ptice...