U noćima hladnih dahova I oštrih siga Svaki se koračaj gubi U lavežu idućega. I gole grane što Ljuti šibaju inje I posrnule pahulje, Sada šute u Izrezanim prizmama Tišine. I zrakom se osjeća Miris očajnika što žuri Daleko, daleko… Tupo vrištanje silueta što Zaigrano plešu U naručju mraka. I prestravljen pogled Ispod kapuljače straha Skriva se da ne vidi I susretu dvije Obezglavljene...

Koraci se sada čuju Što žurno se spuštaju Niz stepenice podignute Od neba ka zemlji. Podignute u blagome luku I ukrašene ljupkim rezbarijama Što ih počini tuđa ruka. Jedan korak, drugi korak… Topao dodir lijepi se Na mjedenu kvaku. Čuje se škripa i jauk! Svaki put, svaki put… U mjestu gdje su Ljudi uvijek dobrodošli Sa kovčezima. U mjestu gdje je Vrijeme opet i opet. U mjestu...

Možeš li ti po vodi hodati? da li su tvoje moći kao Božije? Zašto onda sudiš druge strogo strožije? Možeš li ti brda pomicati? Da li možeš letjeti kao ptica vješto? Zašto onda, čovjeće, umišljaš da si nešto? Poravnaj stazu kojom ide noga tvoja, budi čovjek svakom čovjeku i mir zemljom tvori. Ako imaš šta reći, reci sada, progovori. Al’ se nemoj use kleti, jer si čovjek,...