na kraju dana kad pozdraviš noć stih u tvom oku daje mi moć i toplim dahom kad miluješ san anđele mali, tada ja znam da bih bez tebe i spokoja tvog što daješ mi ti, a šalje ga Bog bila tek sjena što gubi je noć hvala ti sine, ti daješ mi moć da dotaknem nebo i začujem glas Bezgrešne Majke što moli za nas da zahvalim nebu gdje vječni je mir i zahvalim Bogu što ti si moj sin

Nebeske kiše /gledam iznad glava ljudi…u nebo i vječnost/ M.Selimović Nebeske kiše nepresušno slaze, niz svjetlosne oblake, donoseći vlažnost zraku punom zavisti. Zar je bitno koje smo nacije ili rase ?! Amerikanac, Rus, Kinez, Indijac, Izraelčanin, Arap… Iako govorimo različitim narječjima, mi smo ipak braća i karike u lancu svijeta ovoga bez kojih bi se urušio sam u se. Zar...

Ne sanja duša tvoja da svemir u oku ima i ne traži zvijezde u šaku da ih stisne, ne mašta okean da diže kao plima, nit’ pod kišom od bisera da rad’ kisne… Ne sanja ona ni polja ni livade po kojim bi sretna da igra se i trči, nit’ bi kao ove plave, stamene zgrade silom svoj put do oblaka da krči… Ne ište ti ona dunja da osvoji i zarobi sebi najljepše blago, i...

Da pređem na drugu stranu Da preživim  tih hiljadu NE  pred kojima stojim Da preživim sve pred čime strepim i sve naredne poraze brojim Da preživim ili umrem sama u sebi Ponovo da se rodim, kao neka nova Da stanem ispred svojih novih djela Da ih gledam okom slučajnim Da im pričam jezikom razumljivim Da ih grdim Da ih ljubim Da ih sve ponovo izgubim Da se ponovo rodim i iz nizine među oblake...

Kroz mora pepela do tvoga srca, plovili smo smijerno, veslajući nadom, i nađosmo ga, a ono nit’ živi, niti kuca, samo dah od vatre otimaše kradom… Kroz mora pepela do tvoga srca, al’ opekosmo prste već na tvojoj obali, Popadaše jedra moja i jarbol visok puca, zalud su te galebovi da more smiriš zvali… Zalud su te zvali i brodovi i ljudi, leđa su ti pogled, prezir čin...

Sjeti se, O, Dušo, u predvečerje onog dana šetali smo ulicom osutom lišćem, razmišljajući o vječnosti koja nas čeka na kraju puta, dok su ispred nas, iz zemlje, izvirali bijeli kameni spomenici. Iznad nas tamno more, popločano zvjezdanim stazama, kuda će nas odvesti, kad nestanu osjećanja ? Tamo, O, Dušo, u Svijetu bez Vremena i Prostora, bez glasa, bez dodira, u bezmjernim okeanima duša, tamo...

Trebalo bi već jednom preći ovaj most Ispružen pred nama klati se na sićušnim puzavicama koje u svakom trenutku mogu pući Trebalo bi skinuti laž na našim mrenama probuditi se i proći kroz vrata svjetlosti I u kutku vječnosti pronaći svoje mjesto pod Suncem.

Gledam te, usnulu, pred nogama svojim Jedino pogledom ljubim, jer To predivno truplo, dotaknuti se bojim Gledam te, i osjećam kako duša mi drhti, Tamo želim, zauvijek s tobom, uživati u smrti Na odar tvoj, polažem samo uvelo cvijeće I Suzama svojim gasim plamene svijeće Jer ničeg živog, bez tebe ne smije biti Zatvaram oči, i sam od sebe, pokušavam se skriti Tad u mislima svojim, iskvarenim,...

Stranče, ti koji prolaziš pored mene, nadmeno i gordo, kao da hoćeš dosegnuti i samo nebo, da li osjećaš prašinu ispod svojih nogu, od koje je sazdana svaka ćestica tvoga bića.

U dvorani bijeloj razasute ljudske su glave Jedna kraj druge, iščekujući predstavu strave Na pozornici od mjesečine igraju dvije sjene Jedna glumi Boga, druga glumi mene Na koljenima, jedna sjena pruža ruke Uzdignuta, druga ju osuđuje na muke U teatru dvoličnosti, pljesak svud se ori Smiju se i vrište, čekajući da vide, sjenu kako gori Na utrnule ruke, privezuju lance svete Pognutu glavu...