KAO PTICA

Večeras je opet ptica

u meni

slamala krila.

U njeno srce šaptao je nemir:

-Pogledaj,mila

kako je noćas širok svemir

a tvoja krletka uska

ta niska

od zlata tek je okov oko tvoga vrata.

Pogledaj oblake što mirno plove

svaki je od njih brod u jednom pravcu

za snove

Ulovi brzo mjesto na tom pramcu!-

Po srebrnom nebu mjesec je klizio pun,

a njoj su tiho,kao i ta večer, dvije suze

pale niz kljun.

Htjela je da leti,

da udahne duboko daljine

da osjeti miris širine

kao prolivenu svjetlost

planeta.

Da  prhne

što više,što dalje

od ovog svijeta

kao zvuk kroz vrijeme

do

sunca

i dalje do zvijezda.

Htjela je…

ali su oblaci plovili dalje

kroz

zimsku noć

i proći će još tisuće njih

a ona će opet

svoju želju za letom

sputati  u jedan običan,mali

stih