Pandorina Skrinja

U odaju tajnu, sjenovitu,

zavirim cesto, sa strahom.

Vidim ju, cuvaricu,

Skrinju

Pandorinu.

Pod svjetlom tamnog mjeseca

sija srebrenim sjajem.

Bojim se utrobe njene.

Ne prilazim, ne doticem,

ne pomjeram, niti dahom,

da ne probudim, oslobodim

Tugu

Strah

Suze

Nemoc

Glad

Uzas

Zavist

Umor

Bolest

…

I Nadu

Iako cesto cujem

Krike iz njene dubine

Sto mame me, zovu:

Oslobodi! Otvori!

Oslobodiiiiii….

Krike jezive, bijesne

ili varljive

k’o sirenine pjesme.

I cujem vapaje Nade:

Oslobodi!

Trebas me!

Znam da i dalje moram

placati takvu cijenu

da imam Nadu daleku,

slabu,

jer ako otvorim skrinju

masivnu, tesku,

ogavni demoni strasni

pozderat ce me u trenu!