Pjesma (još samo jedna u nizu)

Modre oči koje sjaju bez raskoši,sve tako dražesno-djevojački.

Sve neokušano,novo,čarobno,svježe.

Nešto radosno.

Šarenilo boja ,svijetlo života.

Kao da procvjetava proljeće.

U harmoniji prelijevaju se moji osjećaji.

Stvaraju se bezbrojni oblici.

Što se u času događa u dubinama duše?

Nove krasote.

Klikćući moja nutrina bijaše  puna radovanja,sjaja,ispunjena sretnim osmijehom.

Prebirajući misli čeznutljivo mi se prikrada .

Ukaza se onako ,kao kad sam ga prvi puta vidjela.

Njegovo lice biva sve jasnije,u svojim crtama.

Njegove kretnje…

Plaha sam i smetena,kao da sam nekud porasla susretnuvši se s njegovim pogledom.

Još poneki nježni i rosni pupolj,koji siplje miris, nuđajući svoje bijele i crvene cvijetke,da ih ljube.

Dah jutra,navlažena trava,neznani svijet.

Časovi koji se ne daju ušutkati.

Zanos,divljenje,glasovi uspomena.

Ovo proljeće iz daleke zemlje bezbrojnih gora,je njegovo.

I blještavilo bezbrižnog svijeta koji mirno sjedi i spokojno uživa.

Na onaj upit,osjetila sam,nenadano,da uistinu nešto negdje jest,između nas.

Zanjemila mi je u grlu riječ.

Trebala sam odgovoriti.

Uznemirilo me njegovo zanimanje,spretnost  odabranih riječi.

Usuđujem se reći  djetinjaste igrarije.

Nepoznata neka čežnja me sve vuče nekamo.

A sunce u svojoj baršunastoj opravi  slaže sad meki sad tužni izražaj,

Gipkost naše mladenačke živahnosti.

(Posveta L.F.)