Pustinja

Stojim na užarenom pijesku i gledam u daljinu,
Protežem pogled sve dalje i dalje…
Možda ugledam svoju sudbinu.

Na trenutak lagani vjetar prođe mi preko ramena.
Ostavi svoj znak.
U zabludi vlastitih htjenja
postaje prevruče.

Gazim lagano po vručem pijesku,
koraci se nižu,
a pogled stvara novu
nepoznatu sliku.

Prostranstvo pustinje ostavlja gorak okus.
Stavlja misao na njeno mjesto
njen opus.

I tako se mijenjaju lica i događaji.
Ostavljaju svoj trag sudbine,
dok meni sve to nekako postaje i ostaje
ledeni vjetar gorčine.