Taverna snova

Pojavi se ponekad neobična misao

kako vrijeme ubrzava

utiskujući zaborav

između dva zagrljaja.

Više ne pamtim što je bilo

i ne sanjam što će biti.

Više ne pamtim tko sam

ni što sam mislila da jesam.

Rastače se stvarnost u kapljice

i nestaje u mraku opustjele ulice.

Korakom bez sjena

nosim kaput želja

i goruće srce.

Grad je moj, i kada usne

i nestanu sva lica,

ja otvorim vrata Taverne snova

gdje sjediš u kutu i nudiš mi piće-

prstohvat tajni i čašu sreće.

Kroz košmar od straha, žudnje i slasti

sa tvoga ovratnika miriše večer.